Zvijezde treće populacije (5)

4. dio

Zvijezde treće populacije (5)

Zvijezde treće populacije, točnije rečeno zvijezde s masom između 100 i 250 Sunčevih masa, eksplodiraju u nezamislivim dimenzijama. Pošto je rasprostranjenost tih zvijezda bila puno veća od prostora koje zauzimaju galaksije, uspjele su one pri svojim eksplozijama puno veći prostor obogatiti teškim elementima, i upravo zbog toga se teški elementi mogu naći u intergalaktičkom prostoru.

Druga važna točka – zvijezde treće populacije su bile jaki izvori ultra-ljubičastog zračenja. Pri temperaturi površine od oko 100.000 stupnjeva, zvijezda isijava gotovo isključivo zračenje u tom dijelu spektra. Kako sam već spomenuo, nekih 400.000 godina nakon velikog praska je svemir bio gotovo potpuno neutralan, pošto su elektroni bili uhvaćeni od strane protona, dostupan je bio samo neutralni vodik i helij. U jednom određenom trenutku, međutim, oni su morali ponovo biti ionizirani, a za to ne postoji bolji izvor od zvijezda treće populacije.

Treća točka je rast ogromnih crnih rupa u centrima galaksija. Posebno velike zvijezde treće populacije, s masama od 250 do 1000 Sunčevih masa, uopće ne eksplodiraju, već odmah kolabiraju i postaju crne rupe. One su u centrima galaksija mogle biti kondenzaciona točka za stvaranje crnih rupa velikih masa (s masama od nekoliko milijardi Sunčevih masa), tako da su okolni plin privlačili k sebi i doveli do tolike koncentracije mase, koje danas možemo vidjeti kao aktivne galaktičke jezgre, kao kvazare, koji izbacuju visoko­energetske čestice na udaljenosti i do milion svjetlosnih godina. Taj fenomen, dakle, možemo povezati s jednim od prvih aktiviteta u svemiru uopće.

Kao zaključak možemo istaći činjenicu da je stvarni veliki prasak – naime,  početak stvaranja teških elemenata, baš kao i stvaranje svijetlosti, počelo sa zvijezdama treće populacije, i u tome je njihov nemjerljivi značaj za sve ono što se je nakon toga dešavalo u svemiru.

Zvijezde treće populacije (4)

3. dio

Zvijezde treće populacije (4)

U prvim plinskim oblacima je od jednog oblaka nastala jedna jedina zvijezda, pošto se plin nije mogao ohladiti. Prve zvijezde su bile ogromne, morale su biti ogromne, s masama od 100 do 1000 Sunčevih masa i promjerima 5 do 10 puta većima od Sunca, njihov sjaj je bio 1 do 30 miliona jači od sjaja Sunca, i to najvećim dijelom u ultra-ljubičastom dijelu spektra, pošto im je temperatura bila i do 100.000 stupnjeva.

Tolike veličine i temperature su, međutim, imale svoju cijenu, a to je bio njihov životni vijek od samo 3 miliona godina. Te zvijezde su, dakle, u 3 miliona godina postavile osnovu za sve strukture koje su se nakon toga stvorile u svemiru. Zvijezde treće populacije su bile nevjerojatno velike zvijezde. Danas u Mliječnom putu imamo možda tek pokoju zvijezdu koja ima nekih 100 Sunčevih masa, dok su uobičajene veličine velikih zvijezda nekih 40 Sunčevih masa. Ono što je kod zvijezda treće populacije za astrofizičare bitno, to su njihove osobine. Naime, samo te zvijezde su u stanju objasniti neke stvari koje danas posmatramo u svemiru.

Tu je, kao prvo, jedno zanimljivo zapažanje kod međuzvjezdane tvari. Na području jedne galaksije se može naći međuzvjezdana tvar, i to je potpuno razumljivo, jer do toga dolazi uslijed eksplozije supernova, koje prilikom eksplozija svoje teške elemente razbacuju po galaksiji i tako stvaraju te oblake. Otkuda su se, međutim, na udaljenosti od nekoliko miliona svjetlosnih godina od galaksija, u međugalaktičkom prostoru, mogle naći nakupine željeza? Ili pak kisik? Otkuda je ta materija dospjela tamo, i to u velikim količinama? Jedina mogućnost da se to objasni su silne eksplozije supernova, nastalih od zvijezda koje su bile puno veće od današnjih zvijezda. To su morale biti ogromne zvijezde, a to objašnjava i činjenicu zašto danas više ne možemo naći nijednu zvijezdu treće populacije, pošto su one, uslijed svoje veličine, imale životni vijek od samo nekoliko miliona godina.

5. dio

Zvijezde treće populacije (3)

2. dio

Zvijezde treće populacije (3)

Kako je to moguće? Najnovija promatranja i prije svega naše pomoćno sredstvo, kompjutor, daju nam naslutiti slijedeći scenario po pitanju toga kako se je sve to moralo odigrati: imamo, dakle, na početku oblake vodika i helija, drugih elemenata nije bilo. Iz tih oblaka su, 200 miliona godina nakon velikog praska, nastale prve zvijezde. Kakvi su to, međutim, bili oblaci? Vodik i helij su elementi kod kojih se ne mogu stvarati molekule. Molekule su, međutim, bitne – u trenutku kad jedan oblak kolabira, on postaje topao. Nešto energije on može isijati, ali nakon nekog vremena, kad stvaranje molekula teških elemenata nije moguće, oblak se ne može hladiti. U današnjim plinskim oblacima, koje možemo vidjeti u Mliječnom Putu, možemo otkriti ugljik, dušik, kisik i druge elemente, i ti elementi mogu izgraditi molekule, koje su u stanju isijati veliku količinu energije, čime se smanjuje temperatura molekularnog oblaka u Mliječnom Putu čak i ispod 10 kelvina.

Plinski oblaci prve generacije, međutim, nisu imali mogućnost da se u tolikoj mjeri ohlade. Helij je plemeniti plin i uopće nije sposoban za stvaranje molekula, dok je vodik u stanju napraviti samo H₂-molekulu, koja u ovom slučaju nije od velike pomoći. S druge strane, veličina plinskog oblaka ovisi o temperaturi koja vlada u njemu – to znači, ukoliko imamo danu temperaturu, ona uvjetuje veličinu oblaka. To znači da u tome slučaju ne mogu nastati stotine ili hiljade oblaka, kao što je to slučaj danas, kad su plinski oblaci poput spužve i sadrže mnogo područja u kojima su se nakupili plinovi, te time omogućuju stvaranje mnoštva zvijezda u jednom plinskom oblaku.

4. dio

Zvijezde treće populacije (2)

1. dio

Zvijezde treće populacije (2)

Kao prvo da spomenemo koje su druge dvije populacije. Zvijezde prve populacije su nalik na Sunce, što znači da imaju isti metalicitet kao i Sunce, i da su nastale dugo vremena nakon velikog praska. Naše Sunce je, na primjer, nastalo prije 4,5 milijarde godina, dakle nastale dugo nakon velikog praska i bogate su teškim elementima: Zvijezde druge populacije su nastale davno prije njih i imaju u sebi puno manje teških elemenata, što se može vidjeti po njihovim spektrima.

Osim ove dvije vrste, morale su postojati i zvijezde treće populacije. Do danas ih se, međutim, nije uspjelo naći. Zašto ih se nije uspjelo naći? Kao prvo, kako bi izgledao spektar zvijezde treće populacije? U njezinim spektralnim linijama bi se mogle naći samo dvije linije za vodik i helij. Osim toga, životni vijek jedne zvijezde ovisi o njenoj težini. Jedna mala zvijezda, poput našeg Sunca, ima životni vijek od 10 milijardi godina. Sad možemo pretpostaviti da bi negdje u svemiru mogla postojati zvijezda treće populacije, s masom nešto manjom od Sunčeve, recimo nekih 0,8 Sunčeve mase. Zvijezda s takvom masom imala bi životni vijek od 17 do 20 milijardi godina. To znači, u principu bi moralo biti moguće negdje u Mliječnoj stazi naći jednu malu zvijezdu koja se sastoji samo od vodika i helija. To bi bila jedna od prvih zvijezda uopće. To se, međutim, nije desilo. Do danas se je uspjelo naći zvijezde koje imaju stohiljaditi dio metaliciteta Sunca, ali nijednu s metalicitetom 0, dakle zvijezdu sačinjenu od elemenata koji su bili dostupni na početku, za vrijeme velikog praska.

3. dio

Zvijezde treće populacije (1)

Po svim danas nam dostupnim kozmološkim podacima, prije 13,7 milijardi godina se je dogodilo slijedeće: nastalo je nešto iz ničega. Iz materije s nepojmljivom temperaturom i gustoćom, počeo je svemir širiti, sve dalje i dalje. Na početku je bilo vrelo i svijetlo, da bi pri svom širenju postajalo sve hladnije i hladnije. Nakon neka tri minuta nastale su prve atomske jezgre vodika i helija, zračenje u vidu fotona je počelo kolidirati s već ranije nastalim elektronima, i to je trajalo nekih 300 do 400 hiljada godina. Svemir je postajao sve veći i veći, i pritom postajao sve hladniji, temperatura je opadala, osvjetljenost svemira je postajala sve manja i manja i polako nestala iz vidljivog spektra, i pri temperaturi od nekih 4000 stupnjeva, otprilike 400.000 godina nakon velikog praska, smanjila se je kinetička energija elektrona u dovoljnoj mjeri da su ih jezgre vodika i helija mogle uhvatiti, te su tako nastali prvi neutralni atomi. Uslijed toga su se fotoni mogli slobodno kretati, pošto više nisu imali partnere za kolizije, i od toga se kozmičko pozadinsko zračenje širi svemirom. Svemir pritom postaje sve tamniji i tamniji. To "mračno" doba trajalo je nekih 200 miliona godina. I svo to vrijeme se u svemiru nije dešavalo gotovo ništa. Plin se je tu i tamo skupljao po svemiru, tamna materija se je razdjelila po svemiru, ali osim toga se ništa nije dešavalo.

I tada, tada je došlo do istinskog velikog praska. Tada je, naime, nastalo svjetlo. Tada su nastale prve zvijezde, koje su od fundamentalnog značenja za astronomiju, i njih nazivamo "zvijezdama treće populacije". Upravo one su tema ove emisije.

2. dio

Film - Sci-Fi (znanstvena fantastika)

U ovom spisku će s vremenom doći svi do sada snimljeni naslovi filmova znanstvene fantastike.

Armageddon - Das Jüngste Gericht
Blade Runner - Der Final Cut
District 9
Event Horizon - Am Rande des Universums
Das fünfte Element
I Am Legend
Krieg der Welten
Matrix
Minority Report
Per Anhalter durch die Galaxis
Das Philadelphia-Experiment
Planet der Affen - Prevolution
Red Planet
Soylent Green - Jahr 2022
Surrogates - Mein zweites Ich
The Time Machine
TRON - Legacy

Galaktička fontana (4)

1. dio / 2. dio / 3. dio

Galaktička fontana (4)

Naime, u velikim zvjezdama, koje su kasnije eksplodirale kao supernove, tokom njihovog života su stvoreni teški elementi, koji će eksplozijom biti raspršeni po čitavoj galaksiji. To pokreće jedan veliki proces preraspodjele materije koji je trajao nekoliko desetaka miliona godina. Nova raspodjela materije omogućava nastanak zvijezda druge generacije. Prva generacija zvijezda se sastojala samo od vodika i helija, dok druga generacija sadrži u sebi i teške metale, što je preduvjet nastanka planetâ. Sa zvijezdama prve generacije to nije bilo moguće, pošto su za taj proces potrebni aluminij, magnezij, silicij, željezo, nikal i drugi teški elementi.

Prema tome, brzina kojom se teški elementi mehanizmom mehaničke fontane raspoređuju po galaksiji je faktor koji odlučuje o tome da li će se u galaksiji stvoriti prsten galaktičke životne zone u kojoj je gustoća teških metala dovoljno velika. Bez toga procesa bi gustoća metala bila isuviše mala, a samim tim bi i vjerojatnost nastajanja planeta bila ravna nuli. Prema tome, samo zahvaljujući tome procesu, koga smo do sada samo u grubim obrisima uspjeli shvatiti, moglo je doći do stvaranja života na Zemlji. To, međutim, isto tako znači da u svemiru ništa ne nestaje, već samo kruži i uvijek se iznova koristi.

I kao zaključak – razumjevanje mehanizma galaktičke fontane je shvatanje procesa toka materije u galaksiji. Galaksija, naime, nije samo skup materije u svemiru, već je i mehanizam prenosa kružnih impulsa. Dio kružnog impulsa plina u galaksiji se prenosi u zvijezde, od kojih je jedan dio eksplodirao i na kraju procesa, prije četiri i pol milijarde godina doveo do stvaranja našeg Sunca, zvijezde s dovoljno teških elemenata da se oko njega stvore planeti, a među njima i Zemlja i život na njoj.

Galaktička fontana (3)

1. dio / 2. dio

Galaktička fontana (3)

Visoka frekvencija rađanja zvijezda u mladim galaksijama ne dovodi samo do rađanja normalnih zvijezda, koje jednostavno svoj vodik pretvaraju u helij i izgaraju, već i do rađanja velikih zvijezda, koje stvaraju teške elemente i koje potom elsplodiraju kao supernova. U području nastajanja zvijezda se ne nalazi jedna jedina zvijezda – u takvom jednom velikom području nalaze se često nekoliko stotina, čak i do nekoliko hiljada zvijezda, i mnoge od njih (astronomski gledano), nastaju u isto vrijeme. Kakve to ima posljedice?

Jedna od posljedica toga je da supernove manje-više istovremeno (astronomski gledao, naravno, što znači u periodu od 10.000 – 100.000 godina) eksplodiraju. Imamo, dakle, recimo 50 – 60 supernova, koje u kratkom vremenu eksplodiraju. Što se onda dešava? Kad eksplodira prva zvijezda, ovoj zvijezde nakon eksplozije pritisne okolni plin. Na nekom drugom mjestu u blizini eksplodira druga zvijezda kratko vrijeme iza toga, a za njima još nekoliko desetina zvijezda u blizini. Frontovi valova svih tih eksplozija se sjedinjuju. Zamislimo sada galaktičku ploču – ona je nekih 300 svjetlosnih godina debela i u svom volumenu približno homogena. Kako val eksplozija traži put najmanjeg otpora, on će se više širiti iznad i ispod galaktičke ploče negoli po samoj ploči. Brzina širenja vala je nekoliko desetaka do nekoliko stotina kilometara u sekundi. Materijal koji se širi je izuzetno visoke temperature i njegovo zračenje je u rendgenskom (oko milion stupnjeva) i u ultra-ljubičastom području (oko sto hiljada stupnjeva). On leti van galaktičke ploče, zračenjem se hladi i – privučen gravitacijom galaktičke ploče – vraća se ohlađen nazad u nju, ali ne na mjesto iz koga je izletio, već na nekom drugom mjestu. Taj proces pokreće kružni tok materije unutar galaksije, i upravo je taj tok presudan za našu egzistenciju.

4. dio

Galaktička fontana (2)

1. dio

Galaktička fontana (2)

Na ovom mjestu kao uvod – položaj našeg Sunčevog sistema u galaksiji je ovakav: zamislimo galaktičku ploču s promjerom od 100.000 svjetlosnih godina, u čijom sredini je centar galaksije, koji nama sad nije interesantan. Nekih 30000 svjetlosnih godina udaljeno od centra nalazi se naše Sunce, u jednom području u kome se nalazi tek još nekoliko drugih zvijezda, ali sve u svemu, poprilično mirno. U našoj blizini ne postoje nikakva područja u kojima nastaju zvijezde, mi se ne približavamo takvom jednom području niti se ono približava nama.

Usto valja imati i slijedeće činjenice u vidu - u galaktičkoj ploči se u centru zvijezde okreću dosta brzo oko centra galaksije, a u vanjskom dijelu puno sporije. Između ta dva dijela nalaze se spiralne grane, koje su u svojoj strukturi statične, ali se ukrštaju kako sa zvijezdama iz centra (koje ih sustižu), tako i sa zvijezdama na rubu (koje one sustižu). Postoji, međutim, jedna putanja koja se kreće istom brzinom kao i spiralne grane, i upravo na toj putanji se nalazi naše Sunce. Kako se u spiralnim granama galaksije stvaraju zvijezde, samim tim je izbjegavanje kolizije s njima za Zemlju i život na njoj od životne važnosti.

Za objašnjenje – zvijezde nastaju u trenutku kad oblak plina pod svojom vlastitom težinom kolabira. Na početku života jedne galaksije (bilo je to prije nekih 13 milijardi godina) je čitava masa galaksije u plinovitom stanju. Kratko nakon toga, nastaje sve više i više zvijezda. Dobar dio tih zvijezda su zvjezdani leševi i ne igraju nikakvu aktivnu ulogu. Prema tome, u životnom ciklusu jedne galaksije udio plina u njenoj masi sistematski opada. Tako je i u Mliječnom Putu, i danas je udio plina u masi galaksije oko 10 %. Prema tome, nekada je frek­ven­cija rađanja zvijezda bila puno veća. Kakve to posljedice za sobom povlači?

3. dio / 4. dio

Galaktička fontana (1)

Galaktička fontana (1)

Današnja emisija se bavi pitanjem galaktičkog vremena. Radi se o pitanju klime u galaksiji, točnije rečeno, o vremenu iznad galaksije, pošto doista postoji mehanizam u kome materija na jednom mjestu izlazi iz galaksije, da bi se na drugom mjestu ponovo vratila natrag. To je za našu egzistenciju toliko bitno da zaslužuje da bude tema zasebne emisije.

Noću, ukoliko posmatramo nebo, vidjećemo manje-više statičnu sliku. Osim Mjeseca, svi ostali objekti na nebu se čini nepomičnima. To je i normalno, jer svjetlu od Sunca treba osma minuta, dok se udaljenost slijedeće najbliže zvijezde mjeri u svjetlosnim godinama, a rub Mliječnog Puta je 15000 do 20000 svjetlosnih godina daleko od nas. Za astronome postoji nekoliko svemirskih pojava koje mogu posmatrati teleskopima – tu su erupcije na Suncu, pri kojima vrela plazma izbija s površine i ponovno pada nazad na površinu, tu su i pulsari (u području radio-frekvencija) s periodima u redu veličine milisekunde. Sve u svemu, međutim, je oko nas malo pojava koje bi privukle našu pažnju, jer je svemir u našoj blizini poprilično miran. Sva sreća da je tako, jer da se Zemlja nalazi u blizini jednog pulsara (pulsar je neutronska zvijezda, nastaje nakon eksplozije jedne velike zvijezde), morala bi preživjeti eksploziju jedne susjedne zvijezde. Takav položaj je izuzetno bitan, pošto ćemo kasnije vidjeti da je za očuvanje života na Zemlji takav mirni položaj neophodan.

2. dio / 3. dio / 4. dio

Migracija planeta (3)

alpha-Centauri

Migracija planeta (2)

Migracija planeta (3)

U jednom gravitaciono vezanom sistemu postoji više načina prenosa ro­ta­ci­onog impulsa. Kao prvo, taj impuls ne nestaje, već se samo prenosi s mase na masu. Postavlja se, međutim, pitanje, na što se je taj impuls s planeta mogao prenijeti, pošto prostor između planeta ne sadrži nikakvu materiju. Ukoliko, me­đu­tim, zamislimo zvjezdani sistem u nastajanju, moramo ga zamisliti kao ploču od plinova i zvjezdane prašine. U jednoj takvoj konstelaciji možemo zamisliti da velike gromade trenjem o plin lagano gube rotacioni impuls i na svojoj putanji se približavaju zvijezdi. Sve su simulacije, međutim, dosada pokazale da je taj proces izuzetno efektivan i da takve formacije uglavnom bivaju privučene zvijezdom,  jednostavno padnu na nju i nestanu, što ovdje, međutim, nije bio slučaj, pošto je planet još uvijek tu.

Postavlja se pitanje što jedan planet može zaustaviti na njegovom putu prema zvijezdi. Najuvjerljiviji odgovor je da zvijezda svojim zračenjem čisti svoju ploču od plinova u svojoj blizini i time planetu koji joj se približava oduzme mogućnost daljnjeg gubitka rotacionog impulsa, zbog čega se planet zaustavlja, kao što se je u Sunčevom sistemu Jupiter zaustavio na 5 a.j. daleko od Sunca. Još nije u potpunosti jasno kako se u slučaju Pegaza-51 planet mogao zaustaviti na tako maloj udaljenosti od zvijezde.

Druga mogućnost gubitka impulsa sastoji se u tome da jedna druga zvijezda prođe blizu matične zvijezde planete. To bi moglo poremetiti gravitaciono polje matične zvijezde i njezin planet pomaći iz njegove ustaljene putanje. Takva interakcija bi, međutim, dovela do izobličenja putanje planeta, koja bi iz kružne postala eliptična, pošto remećenje gravitacionog polja dolazi samo s jedne strane. Putanje planeta u Sunčevom sistemu je gotovo savršeno kružna, s tek minimalnim odstupanjima. Kako je plinska ploča oko jedne zvijezde aksijalno simetrična, tj. jednaka u svim pravcima, to dovodi do toga da putanja planeta oko zvijezde ostaje savršena kružnica.

Znanstvenici još uvijek nisu došli do odgovora na sva ova pitanja i još uvijek nije nađen model koji bi u potpunosti objasnio ovaj fenomen, ali je pomak u njegovom razumjevanju definitivno napravljen.

Migracija planetâ (2)

alpha-Centauri

Migracija planetâ (1)

Migracija planetâ (2)

Taj planet ondje nije mogao nastati, jer zbog mase od 160 puta veće od Zemljine nipošto se ne može raditi o kamenitom planetu (?). Radi se, dakle, o plinovitom planetu, ali taj planet tu masu nipošto nije mogao skupiti u blizini zvijezde, tj. on tu nipošto nije mogao nastati. Da je on ondje nastao, zvijezda bi ga svojim zračenjem jednostavno ogolila i od njega bi ostala samo sitna kamena gromada.

Usto moramo razmotriti kako zapravo nastaju plinoviti planeti. Plinoviti pla­neti nastaju tako da kamena jezgra planeta privlači velike količine plina. Da bi planet, međutim, skupio plin, taj plin mora biti hladan, jer ga inače gra­vi­ta­ciona sila planeta ne bi mogla zadržati. Hladan plin se može naći u ploči oko mlade zvijezde, ali daleko od nje – u blizini zvijezde je plin za to previše za­gri­jan. Prema tome, pitanje je kako se je veliki, plinoviti planet uspio približiti zvijezdi.

Očito je da su ti planeti morali migrirati prema zvijezdi. Ta migracija je, međutim, moguća samo ukoliko su ti planeti izgubili dio svog rotacionog im­pul­sa oko zvijezde. Putanja planeta i njegova udaljenost od zvijezde je određena dvjema silama, koje moraju biti u ravnoteži – gravitacione sile zvijezde na planet i rotacionog impulsa planeta. Ako je masa zvijezde konstantna (a ona to jest), jedino objašnjenje je gubitak rotacionog impulsa planeta, a to je moguće putem trenja. Prema tome, ukoliko planeti mijenjaju svoju putanju i približavaju se zvijezdi, oni su na neki način izgubili dio svog rotacionog impulsa.

Migracija planeta (3)

Migracija planetâ (1)

alpha-Centauri

Migracija planetâ (1)

Jedan od zakona, gotovo aksioma, u astronomiji je dugo vremena bila tvrdnja da planeti svoje putanje oko zvijezda ne mijenjaju. Dugo je bilo uvriježeno mišljenje da planete nastaju na jednoj putanji i nju cijelo vrijeme svoje egzistencije ne napuštaju. To mišljenje se je temeljilo na svim rezultatima koje su znanstvenici pronašli na Zemlji, za koju su zaključili da je cijelo vrijeme svoga postojanja bila na istoj udaljenosti od Sunca.

Na osnovu Sunčevog sistema, znanstvenici su došli do teorije da se u jednom zvjezdanom sistemu bliže zvijezdi uvijek nalaze kameni planeti, dok se dalje od zvijezde nalaze plinoviti planeti. Ta je teorija poljuljana 1995. godine, kad je promatranjem neba otkriven jedan zvjezdani sistem s jednim jedinim planetom, i to plinovitim planetom, koji se je nalazio jako blizu svoje zvijezde. Postavilo se je pitanje kako je jedan plinoviti planet došao tako blizu svojoj zvijezdi?

Situacija u Sunčevom sistemu je slijedeća – Zemlja (kameniti planet) je na 150 miliona kilometara udaljenosti od Zemlje (1 astronomska jedinica – a.j.), dok je Jupiter (plinoviti planet) na 5 a.j. udaljenosti od Sunca. Jedini planet oko zvijezde Pegaz-51 nalazi se na udaljenosti od nje od samo 23 svjetlosne sekunde (udaljenost Zemlje od Sunca je 8 svjetlosnih minuta) i trebaju mu samo 4 dana za krug oko zvijezde. Njegova masa je 160-struka masa Zemlje (polovina mase Jupitera). Kako je on dospio onamo?

Migracija planetâ (2)

Serija "alpha-Centauri"

Riječ je o sjajnoj njemačkoj znanstvenoj seriji s temama iz astronomije, astrofizike, fizike i obližnjih znanstvenih disciplina. Traju ca. 15 minuta i svaka obrađuje jednu određenu temu, ali su mnoge od njih međusobno povezane.

Popis epizoda:

- Gibt es Antigravitation? - 14:19
- Gibt es natürliche Reaktoren? - 14:41
- Krümmt die Sonne den Raum? - 14:35
- Sind wir allein im Universum? (Teil II) - 14:23
- Wandern Planeten? - 14:42 (1. / 2. / 3.)
- Warum liegt Uranus schief? - 14:29
- Was ist ein Atomkern? - 14:27
- Was ist ein kosmisches Maser? - 14:25
- Was ist ein Pulsar? - 14:23
- Was ist eine galaktische Fontäne? - 14:34 (1. / 2. )
- Was ist Kausalität? - 14:47
- Was ist kosmische Strahlung? - 14:26
- Was ist Radosophie? - 14:23
- Was ist Supraleitung? - 15:02
- Was ist Terraforming? - 14:19
- Was ist Zeit? - 14:31
- Was sind virtuelle Teilchen? - 14:49
- Was sind W & Z Bosonen? - 14:37
- Was steckt im Krebsnebel? - 14:33
- Wer ist Amalthea? - 14:33
- Wer ist Quaoar? - 14:31
- Wie misst man Entfernungen im All? (Teil III) - 14:3

Francuski film

Popis francuskih filmova:

• "Brust oder Keule" (gl: Louis de Funes) - 99:26
• "Gefährliche Züge" - 94:41
• "Die Kammer der toten Kinder" - 108:18
• "Der Killer und die Nervensäge" - 80:40
• "Lohn der Angst" - 125:09
• "Maigret kennt kein Erbarmen" - 96:59
• "Police Python 357" - 121:24
• "Der Präsident" (gl: Jean Gabin) - 102:50
• "Die purpuren Flüsse" - 98:50
• "Der Tag, der alles veränderte" (OT: "Après lui", r: Gaël Morel, gl: Catherine Deneuve, Guy Marchand, Thomas Dumerchez) - 88:11
• "Der Teufel mit der weissen Weste" (OT: "Le doulos", r: Jean-Pierre Melville, gl: Jean Paul Belmondo) - 96:25

Povjest - stari Egipat

U ovom pregledu se nalaze sve snimke vezane za stari Egipat:

Serija "Ägypten":

1. Geburt des Pharaonenreichs - 42:46
2. Grossmacht am Nil - 43:16
3. Im Zeichen des Sonnengottes - 43:10
4. Geheimnis des ewigen Lebens - 43:16

Serija "Ägypten von oben":

1. Die versunkenen Städte - 42:29
2. Das Tal der Pyramiden - 43:13

Serija "Abenteuer Ägypten":

1. Gottkönige, Goldschätze und Granräuber - 44:27
2. Mumien, Metropolen und Minarette - 44:18

Ostale snimke:

- "Die Pyramide - ein Weltwunder entsteht" - 57:40
- "Die Wüstenhauptstadt - Echnatons Achet-Atons kurze Blütezeit" - 47:56
- "Operation Piramesse - Ramses verschollene Megacity" - 43:22